Formiranje cijena knjiga u RH

Što sad ljubav ima s tim?

U anketi koju smo nedavno postavile, ova tema pokupila je daleko najveći broj glasova, i to posve očekivano. Zato upravo s njom otvaramo ovaj serijal. Ima li ljubav prema knjigama (opravdanu) cijenu, tko ju pravda i što nam skrivaju (stanka radi dramatične pauze)? Prije nego krenem, jedan kratki disclaimer: nastojat ću pružiti više objektivnih činjenica nego osobnih dojmova, iako sam prilično revoltirana našim (ne)prilikama. Broj nakladnika raste iz dana u dan, cijene su sve više, a čini mi se kako nitko nije zadovoljan - knjižare jedva opstaju, autori dobivaju kikiriki, izdavači su na rubu, o kupcima da ne govorim...U čemu je stvar?

Temu pratimo od davne 2007. godine koja označava svojevrsnu prekretnicu. Tada je, naime, sklopljen Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige (JCK). Pompozno se najavljivalo kako će knjiga konačno postati pristupačnija kupcu, a tržište se urediti. Do tada je bilo moguće da nakladnik u svojoj knjižari daje popust od 30% na knjigu (jer to može), a da je ta ista knjiga drugdje dostupna po punoj cijeni. Država se odlučila umiješati i stati na kraj toj neviđenoj travestiji te je navedenim Sporazumom postignuto to da - pazite sada - nitko (uključujući izdavača) ne smije prodavati knjigu po nižoj cijeni od određene (na poleđini otisnute), barem godinu dana od objavljivanja. Odnosno, cijena knjige mora biti ista na svim prodajnim mjestima iz čega su izuzeti knjižni klubovi kao što je Svijet knjige, sajmovi poput Interlibera (gdje je ograničenje 20% na nova izdanja) i pretprodaje (max. 10% ako kupac knjigu naruči i plati prije tiska).

Argumenti ZA Sporazum su tvrdili kako knjiga kao kulturno dobro ne smije biti prepuštena isključivo tržištu jer bi na taj način mali (specijalizirani) nakladnici propali. Otprilike u isto vrijeme kada je RH Sporazum potpisala, Švicarska je od njega odustala jer je zaključila kako se njime ne štite knjige neko knjižari. Francuska ga je zadržala, ali kod njih djeluje jer imaju razvijenu mrežu distribucije knjiga. Naši su odvagnuli i zaključili da će Sporazumom postići snižavanje cijene knjige jer će nakladnici realnije procjenjivati cijenu knjige. Svi koji prekrše ovaj Sporazum-koji-nije-Zakon nemaju pravo na državne potpore narednih 12 mjeseci. Dakle, prekršitelji se suočavaju s najvećom hrvatskom noćnom morom – slobodnim tržištem! 

Sve to objašnjava mizerne popuste, ali ne nužno i same cijene. Pa kako se onda formiraju? Na to pitanje nema jednostavnog ni jednoznačnog odgovora. Davorin Horak, kreativni direktor izdavačke kuće Hangar7, u jednom intervjuu za Moderna Vremena kaže kako za knjige tiskane u 500 primjeraka cijena tiska iznosi oko 20%, porez (na fizičku knjigu) 5%, tantijemi do 10% itd. [Kada već spominjemo tantijeme, valjda naglasiti kako od 2013. godine domaći pisci dobivaju tantijeme sukladno broju posuđenih knjiga u knjižnicama, oko 50 lipa po posudbi iznad određenoga broja posudbi godišnje što je u prijevodu rijeko; Pravilnik o raspodjeli naknada za književna djela u kolektivnom sustavu, 2019.]. Osim tih 35%, do 40% marže uzimaju knjižarski lanci, što izdavaču ostavlja oko 25% za sve ostalo, uključujući prijevod, uređivanje teksta, prijelom, naslovnicu i nedajbože profit. Cijene postaju nerealne zbog male naklade, velikih troškova i tzv. komisijskog modela plaćanja koji je zastario i odbačen skoro pa svugdje.

Urbana legenda kaže kako su visoke cijene knjiga barem djelomično plod ljubezne intervencije države u vidu potpora izdavanju i otkupu knjiga za narodne knjižnice (više o tome u 2. dijelu!). U Nacionalu je 2021. godine izašao zanimljiv članak na tu temu. Javili su se mahom nezadovoljni nakladnici koji traže reviziju čitavoga sustava. Tu se odmah na početku moram ograditi i reći kako su ''gubitnici'' po defaultu nezadovoljni, ali to ne znači da nemaju neke sasvim valjane argumente. Problem vide u tome što se godinama financiraju isti (veliki) igrači, strahuju za slobodu govora i izražavanja mišljenja jer oni koji dobiju poticaje prestaju biti neovisni, a neovisni se ne potiču i tako u krug. Meni je osobno zanimljivo kako raspodjelom sredstava nisu zadovoljni ni lijevi ni desni, tj. svi se slažu kako država stvara elitni klub odabranih koji dugoročno jedini imaju šansu opstati. Sjećate se onih malih, specijaliziranih s početka priče, koje bi trebali čuvati?

Ostavimo politiku po strani, izdavači su u pravu kada osporavaju kriterije financiranja koji su otprilike na razini one pitalice: što je bilo prije – kokoš ili jaje. Primjerice, jedan od kriterija je da izdavač ne kasni s plaćanjem obaveza i da isporuči knjige u knjižnice. No, ako taj izdavač nekoliko godina za redom dobiva izdašne poticaje, likvidnost mu nije upitna. Ako dobije potporu za izdavanje, a potom mu se dio izdanoga i otkupi, kakva je vjerojatnost da to NE isporuči? To malo govori o kvaliteti naslova ili, još važnije, potrebama čitatelja. Zanimljivo, ali kriterij nije ostvarena dobit izdavača, što je pomalo nepravedno. Ako izdavač ostvari značajnu dobit, to znači da bi makar te godine država mogla uskočiti drugima koji se bore i tako iz godine u godinu. Izdavači će reći da ih se na taj način kažnjava za uspjeh, ali mogu li neki od njih biti uspješni bez državne sise i zašto ne? Osim toga, tako bi ih se barem donekle poticalo da razvijaju strategije promidžbe, stvaraju svoju publiku, te postaju konkurentniji i održiviji.

Ministarstvo se brani kako im je jedini cilj „da najkvalitetniji naslovi hrvatskih nakladnika za kojima u narodnim knjižnicama postoji najveća potreba dođu do čitatelja''. Kvaliteta je za njih širok pojam, koji uključuje i vanjštinu izdanja. Naši veliki izdavači surađuju s renomiranim i nagrađivanim umjetnicima, što diže cijenu knjiga koju sufinancira država, tj. svi mi. I tako dođemo do rezultata – knjiga od 300 stranica mekoga uveza koja košta 160kn (npr. Carstvo životinja). Mislite li da je to toga vrijedno? Ako rezultira cijenom koja je za prosječnoga konzumenta pretjerana, kako se to uklapa u promociju kulture i čitanja? Nemam pravi odgovor na to pitanje, ali očito je po onoj biblijskoj: onome tko ima, dat će se (Mt 25, 14-30). Da se razumijemo, nisam za to da financiramo loše, nelektorirane prijevode i Canva naslovnice, ali gdje povući granicu?

Sve to je, po mišljenju brojnih stručnjaka, dovelo do toga da se jedna svojevrsna socijalna mjera pomoći izdavačima prometnula u način da izdavači brzo prodaju puno primjeraka po punoj maloprodajnoj cijeni. Pri tome naklada nekada odgovara broju otkupljenih primjeraka za knjižnice. Drugim riječima, veliki izdavači cijenu formiraju s obzirom na očekivanja o otkupu od države. Oni koji ovise o tržištu ipak moraju racionalnije postaviti stvari, što dokazuje promašenost mjera. Podatke o nakladi za pojedina izdanja htjela sam iskoristiti za ovaj članak, ali ih nisam uspjela pronaći. Iz nekog meni nepoznatog razloga naši izdavači su po tom pitanju prilično sramežljivi (ubaci nostalgiju za Algoritmom ovdje: njihova Zvjezdana prašina tiskana je u suludih 70.000 primjeraka). Provela sam uzorkovanje na izdanjima koja posjedujem. Od njih 10, našla sam podatak za 3: Bila jednom jedna rijeka (Vorto Palabra, 1500), Žestina (bivši Sysprint, 1500 komada) i Za poduku, ako bude sreće (Hangar7, 500). Zanimljivo, 7/10 je sufinanciralo MKIM (sve su tvrdih korica, 1 je selfpub. Nije egzaktna znanosti, nije reprezentativno, ali je ilustracija fenomena.

Jesam li vam ovime dala više odgovora ili pitanja, ni sama ne znam. Nadam se da je bilo edukativno, zabavno i donekle korisno. Puno informacija sam izostavila, iz poštovanja prema vlastitom neznanju. Voljela bi čuti vaša iskustva i mišljenja – s obzirom na sve navedeno, plaćamo li knjige previše? Što je za vas kvalitetno izdanje? Jeste li zadovoljni popustima? Biste li radije dobre popuste nekoliko puta godišnje ili realnije cijene knjiga u startu? Kako donosite odluku o kupnji? Koji izdavači su za vas idealan omjer cijene i kvalitete?

U drugome dijelu ćemo se posvetiti potporama izdavaštvu, donosimo vam pregršt brojki i slova!

Do tada, laj(f) na kauč(u)!