Britt-Marie je bila ovdje: osvrt čitateljice

Vilice. Noževi. Žlice.

Točno tim redom.

Britt-Marie sigurno nije osoba koja osuđuje druge ljude. Daleko od toga. Ali, sigurno je i to da ni jedna civilizirana osoba nikad ne bi složila ladicu s priborom za jelo drugačije nego što je red. Pa, nismo životinje, zar ne?

👀👀👀

Kada knjiga ovako započne, znate da vas čeka zabavno putovanje jednim posve neobičnim svijetom glavne protagonistice. Britt-Marie zna što je red, voli sodu bikarbonu, Faxin i prave šalice za kavu. Njezin muž Kent tvrdi kako joj socijalna inteligencija nije jača strana, a njegova djeca zovu je starim šišmišem. Možda je zato vara i možda je baš zato dobio infarkt nakon kojeg Britt-Marie odluči potražiti posao na Zavodu za zapošljavanje. Ono što će pronaći nije samo posao, već i prilika da bude primijećena u slučaju da umre. Zvuči bizarno? 

Pa, sve u vezi Britt-Marie djelomično je takvo, no između neobičnih autističnih navika i opsjednutosti redom, krije se još puno toga. Nesebičnost, tuga, žaljenje i nada. Sve u jednom simpatično neprikladnom paketu. Britt-Marie je lik kojeg ne možete ne voljeti. To su ubrzo po  dolasku shvatili i tvrdokorni te pomalo surovi stanovnici Borga, zaboravljenog gradića Boga iza nogu u kojem su svi opsjednuti nogometom i ništa nije kako bi trebalo biti. Britt-Marie mrzi nogomet, ali nekim čudnim spletom okolnosti postaje trenerica lokalne ekipe, a u svemu joj pomaže nekoliko ekscentričnih likova. Lik Kenta posebno me nervirao i moram priznati da sam pred kraj knjige vrištala u sebi, molila je da ne ponovi istu pogrešku, da mu se odupre i prezre taj površni šarm jednom zauvijek. Hoće li se to dogoditi ili ne, morat ćete sami otkriti. Iako me sam kraj pomalo iznenadio, odmah sam shvatila da je to jedini prikladni završetak ove potrage.

💖💖💖

Ovo je prva Backmanova knjiga koju sam pročitala, nimalo se ne kajem što sam podlegla preporukama i zbilja sam uživala u svakoj minuti iskustva čitanja. Definitivno bi ga svrstala u feel good literaturu, na trenutke me dobro nasmijavao i poželjela sam si porciju kokica dok mi se pred očima stvarala slika Borga i napuštenog igrališta ili pak pizzerije/pošte/radione. Pojedini likovi nemaju čak niti prava imena, što mi je posebno simpatičan detalj. Način na koji Britt poima svijet osvježavajući je koliko i zastrašujući. Na trenutke sam joj zavidjela jer u svakome trenutku govori ono što misli, bez uvijanja i prolaženja kroz bezbroj filtera osjetljivosti za druge. Često je u pravu te iz njezine istine stanovnici Borga crpe snagu za promjenu. Usto, žena zna bezbroj trikova sa sodom bikarbonom…

Iako mi se knjiga više nego dopada, ne osjećam toliku potrebu da  o njoj razglabam. Možda jer dozvoljava čitatelju da ostane na površini ako to poželi, prepusti se užitku dovršavanja i sa smiješkom zaključi da je dobro uložio svoje vrijeme. No, ako poželite kopati dublje, naći će te u njoj dovoljno materijala. Čitava priča o tome zašto se Britt još više povukla u svoj svijet je zapravo jako tužna. Tada počinjete shvaćati zašto je njezina potraga za ljubavi unaprijed bila osuđena na propast.

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Prihvativši Kenta i njegovu djecu, odrekla se svojih snova i prihvatila žrtvu koja je toliko velika, a opet tako neprimjetna. Baš kao i sama Britt.

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

To je možda i najmučniji dio ove inače vesele priče o transformaciji. Sve što ona želi je ne umrijeti a da to nitko ne primijeti. I posjetiti Pariz jednog dana. Svaki čovjek trebao bi imati pravo barem na toliko od života. Zatim tu imamo i sasvim zasebnu priču o posljedicama ekonomske krize, naročito za najranjivije skupine. Sudbine djece iz Borga zadivit će vas ih dok u isto vrijeme gutate obilne knedle. Znat ćete točno što biste i kako drugačije, ali priču nećete moći zaustaviti bez da je osiromašite. Zamislit ćete se nad vlastitim odlukama i postati iskreni u priznanju što ste sve činili radi drugih.

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

A ako stvarno volite nogomet (ja ne), dobit ćete i dodanu poslasticu. Samo morate pratiti Premiership (toliko ipak znam).

Za kraj vam donosim nekoliko najdražih redaka, samu esenciju čitave knjige:

Nekoliko trenutaka. Ljudsko biće, svako ljudsko biće, ima tako malo nestalnih šansi da bude svjesno sebe, da se otpusti od vremena i prepusti trenutku. I da voli nekoga bez ikakvih granica. Da eksplodira od strasti. Nekoliko puta u dječjoj dobi, možda, za one od nas kojima je bilo dopušteno biti djecom. A nakon toga, koliko udaha smijemo udahnuti izvan granica koje nas sputavaju? Koliko nas čistih osjećaja tjera da glasno viknemo, bez osjećaja srama? Koliko prilika imamo da osjetimo blagoslov zaborava?

Strast je zapravo djetinjasta. Banalna i naivna. Nije to nešto što učimo – instinktivna je i preplavljuje nas. Mijenja nas. Nosi nas u bujici. Ostali osjećaji pripadaju zemlji, ali strast nastanjuje svemir. Zato strast nešto vrijedi. Ne zbog onoga što nam daje, već stoga što zahtijeva da riskiramo. Naše dostojanstvo. Čuđenje i zgražanje okoline. Njihovo odmahivanje glavama.

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Izdavač: Fokus

S engleskog prevela: Tamara Kunić

🌟🌟🌟🌟🌟