Alicia Berenson piše dnevnik – tako joj je savjetovao obožavani suprug Gabriel, kada se opasno zabrinuo za njezino mentalno zdravlje. Gabriel je lijep, zgodan, pametan, uspješan i najvažnije od svega brižan. Dijele ljubav prema umjetnosti – Alicia je slikarica, a Gabriel je modni fotograf. Izvana djeluju kao savršeni par. Iako je muče brojna pitanja iz prošlosti i sadašnjosti, pomisao na to da ona sa svojim problemima i brigama uznemiri divnog, dobrog Gabriela za Aliciu je naprosto nepodnošljiva. Toliko nepodnošljiva da pristaje pisati dnevnik.
Alicia je imala 33 godine kada je, jedne posve obične večeri, ubila svoga supruga s kojim je bila u braku sedam godina, ispalivši u njega 5 metaka. Nakon ubojstva naslikala je sliku pod imenom Alcestis (inspirirano Euripidovom tragedijom o ženi koju ljubav prema suprugu tjera u smrt) i nikada više nije progovorila niti jednu jedinu riječ. Kada mladi forenzični psihoterapeut Theo Faber čuje za njezin slučaj, odluči se zaposliti u The Groove (mentalna institucija) i učiniti ono što drugi prije njega nisu uspjeli: natjerati Aliciu da progovori. Međutim, kako se priča polako odmotava, tako čitatelj otkriva kako njezina tišina ide mnogo dublje i dalje u prošlost. A kada konačno progovori, hoće li se svima svidjeti istina?
The Silent Patient roman je prvijenac Alexa Michaelidesa. Kako sam sebe predstavlja na službenom profilu Goodreadsa:
Born in Cyprus to a Greek-Cypriot father and English mother, I studied English literature at Cambridge University and got my MA in screenwriting at the American Film Institute in Los Angeles. I wrote the film The Devil You Know (2013) starring Rosamund Pike and co-wrote The Con is On (2018), starring Uma Thurman, Tim Roth, Parker Posey and Sofia Vergara. THE SILENT PATIENT is my first novel.
Kratka digresija – gledala sam film i uopće mi se nije dopao. Je li do scenarija, glume, režije ili svega pomalo, ali za mene je film bio promašaj.
Izdavač romana (koji je na engleskom jeziku, ali ja sam umrla čekajući prijevod stoga odustala): Orion Books (UK).
Budući da bih voljela završiti sa pozitivnom notom, krenut ću navoditi što mi se kod ovog romana nije dopalo i čime sam najmanje oduševljena.
Kao uvodnu notu, moram navesti kako mi je psihologija struka i time se primarno bavim, a imam dosta iskustva i sa psihoterapijom. S time u vidu, osjetila su mi posebno izoštrena na nedosljednosti i nelogičnosti po tom pitanju, pa iako obožavam psihološke trilere, među njima je redovito i najviše knjiga koje mi se NE dopadnu na kraju. Možda bih trebala dodati par filtera prilikom odabira, kao na Bookingu 
ali to srećom nije tema.
Eto, izdala sam se na samom početku. Knjiga mi se nije dopala. Možda je kombinacija iščekivanja prijevoda, činjenice da sam više truda uložila jer inače ne čitam romane na engleskom jeziku (samo stručnu literaturu, što umara jer uglavnom prevodim itd.), visokih očekivanja i nabrijačine u kojoj su ga svi hvalili, čak i većina bookbloggera koje osobno pratim i cijenim. Podlegla sam. Popustila. Čekanje mi se nije isplatilo…jebiga!
Nedavno sam čitala raspravu o tome zašto uopće pisati negativne recenzije knjiga, odnosno zašto gubiti još više vremena na nešto što ti se ne svidi. Ili obrnutom psihologijom, zašto ne pisati o pozitivnim stvarima, inspirirati ljude, tjerati ih u trgovine…za mene je odgovor uvijek negdje između. Prezirem tiraniju optimizma i pozitive, ne smatram to idealom i radije skrećem u realnost u kojoj ima dobrog i lošeg. Naravno da želimo inspirirati, podijeliti oduševljenje, uljepšati nekome dan, ili život (znam, pretenciozno). Ali, ponekad nekome možemo uljepšati dan (ili život) tako što mu uštedimo vrijeme ili novac...ili mučenje dok čekaju hrvatski prijevod razvikane knjige. Dragi čitatelju koji se pronalaziš u svemu do sada, želim ti skratiti muke i reći da možda nije vrijedno toga, da ti čekanje lakše padne.
Ovaj roman pobrao je i na jedno mjesto sakupio toliko stereotipičnih likova da je to podvig samo po sebi. Savršeno dvoličnog supruga, psihički nestabilnu (needy) ženicu, znatiželjne susjede, lažne prijatelje, prijatelje iz koristoljublja, ljude koji te se sjete samo kad nešto trebaju, neetične liječnike, preempatične liječnike, ljude koji se snalaze i pokušavaju preživjeti, i naravno ponekog lažljivog ovisnika i lošeg oca. I sam koncept psihoterapije je prikazan krajnje stereotipično, a terapeuti razlučeni u nekoliko blijedih arhetipova: nesebični koji slijepo vjeruju u dobro u ljudima, krajnje beskrupulozni željni love i oni koji kroz terapiju sami sebe potvrđuju i žele dokazati da su bolji od drugih, poput Thea. Theo je i sam prošao kroz to iskustvo te sa svojom terapeutkinjom ima prisan odnos koji je nažalost posve zanemaren i tek šturo opisan. Njegova titula je također nešto što meni nije jasno, ali je možda do američkog sustava obrazovanja, pa se neću u to miješati. Dijalozi su upravo filmski – kratki, šturi, ne previše maštoviti. Nešto što bi na filmskom platnu sigurno zaživjelo zbog neverbalne komunikacije, ali u knjizi je posve 2D doživljaj.
Autor nas na samom početku obavještava kako je Alicia ubila svog supruga, da bi potom prva polovica knjige propitivala tu tezu – posve viđeno i predvidljivo. Naravno da je ona ubojica, a pisac si kupuje nešto vremena i stranica dok ne dođe do tog zapleta, što je u redu i sasvim legitimno da su te stranice ispunjenje zanimljivim paralelnim pričama, neobičnim i kompleksnim likovima, društvenim osvrtom na određena pitanja i slično. Jedina paralelna radnja je ona između Thea i njegove žene, koja je usput rečeno glumica i također je lik sumnjivog morala, tako da su svi umjetnici prikazani kao ludi, destruktivni i nevjerni. Nije baš neka reklama za promicanje kulture, ali ok, nije smak svijeta. Potom nas pisac u drugom dijelu romana vodi na putovanje koje bi trebalo rezultirati odgovorom na pitanje zašto je Alicia to napravila. Ovaj dio je čak lijepo pisan, rješenje se otkriva dovoljno postepeno da zadržite napetost, a opet nije zamorno. No sam odgovor i zaključak su potpuno banalni. Povezivanje prošlosti sa trenutkom ubojstva najneuvjerljiviji je rasplet nekog psihološkog trilera koji sam pročitala već dugo. I kao da sam autor to shvaća, pa nam za kraj servira još jedan šokantan obrat (pokvarit ću vam malo zadovoljstvo i reći da je posve predvidiv) koji to ustvari nije, tako da sam nakon svega ostala u ''meh'' raspoloženju. Theo kod mene nikad ne bi položio ispit za psihoterapeuta, nadam se da nikad ne bi radio s ljudima. Štoviše, nadam se da nema Thea u našem sustavu jer bi to značilo da nešto s njim ozbiljno ne valja.
A sad na pozitivni dio. Prvo doduše nema veze sa samom knjigom, već sa stilom pisanja koji mi je olakšao i uljepšao čitanje na engleskom. Djelo je jednostavno pisano, jezik je standardni engleski. Potaknulo me da nastavim prakticirati čitanje originala, a ne čekati prijevode. Drugo se odnosi na, po meni, dobro balansirano pisanje ''kroz vrijeme''. Knjiga kroz sva poglavlja pruža fluidnost u prelaženju između prošlosti i sadašnjosti, bez nepotrebnog gubljenja ili ponavljanja kako bi mogli nastaviti pratiti ostatak. Pojedini elementi odnosa u psihoterapiji su brutalno precizno pogođeni, kao što je primjerice pitanje prava na privatnost – koja je granica kada možemo kršiti povjerljivost podataka, a kada je potrebno reagirati? Što je neetično ponašanje i kako ga prepoznati? Zašto većina intervencija ne djeluje – možda i najbolnija lekcija ove knjige. To je jedino, ali vrijedno, u ovoj knjizi što me je potaklo na razmišljanje. Ponekad zbilja idemo protiv struje, a struja je naša ljudska priroda. Kako se kao terapeut suočiti, iznova i iznova, s porazom (tome nas uči dobra stara Ruth) – dati čovjeku potrebne alate i gledati ga kako ih s lakoćom odbacuje te umjesto toga bira sigurnost i utjehu vlastitih štetnih navika? Zašto se uvijek iznova hvatamo za slamčice spasa koja bi potom najradije pregrizli. Zbilja, zašto pomoć traže oni koji je, naizgled, niti ne žele.
Barem za sretan kraj, ostaje nam lekcija koliko se ne isplati ponavljati vlastite greške, a prava tragedija nastane onda kad u njih uvučemo i druge ljude.
Update: U izdanju VBZ-a izišao je hrvatski prijevod knjige, pod nazivom Nijema pacijentica (prijevod Ana Knežević), a naslovnica izgleda ovako (preuzeto sa Hoću knjigu):
Kako vam se čini CRO - varijanta?
Update: U izdanju VBZ-a izišao je hrvatski prijevod knjige, pod nazivom Nijema pacijentica (prijevod Ana Knežević), a naslovnica izgleda ovako (preuzeto sa Hoću knjigu):
Kako vam se čini CRO - varijanta?
Moja ocjena:
Nema komentara:
Objavi komentar