Nebeska tijela - Hena.com

Jokha al-Harthi
Nebeska tijela (Celestial bodies; Sayyidat al Qamar)
Prijevod s engleskog: Mirna Čubranić
Nakladnik: Hena.com

Zanimljivosti:

• Autorica je doktorirala klasičnu arapsku poeziju u Edinburgu i predaje na Sveučilištu Sultan Qaboos u Masquatu.
• Ovo je prvi roman ijedne omanske autorice ikad preveden na engleski jezik te prvi arapski roman koji je dobio nagradu Man Booker International Prize (2019).
• Knjiga se s omanskog doslovno može prevesti kao Mjesečeve žene.
• Original je u sebi sadržavao nekoliko praznih stranica kao podsjetnik na cenzuru kroz povijest.
• Roman ''počinje'' s obiteljskim stablom koje je i te kako korisno tijekom čitanja. 😊

Nevjerojatno je teško ovaj, ne pretjerano dug i veoma mozaičan roman, svrstati u određenu kategoriju. Možemo ga opisati kao roman struje svijesti u kojemu ne postoji klasična fabula. Umjesto toga, ulazimo u sasvim intimne misli glavnih likova, gotovo beskonačne petlje asocijacija i krećemo u potragu za dijelovima zamršene slagalice sjećanja. Takva vrsta romana nije svačiji prvi izbor, no kako je jednom rekao Thomas Mann: roman je uzvišeniji i plemenitiji, što više prikazuje unutrašnji a manje vanjski život. Baš kao u životu općenito, cilj je otkriti ljepotu i snagu u malim, svakodnevnim događajima umjesto da čekamo značajne prekretnice. No, s obzirom na broj likova, ni toga ovdje ne nedostaje.

Dok je privijam uz grudi, moja duša i nadalje čezne, a ipak, kako joj mogu biti bliže nego u njezinu zagrljaju?

Roman prati transformaciju nekoliko omanskih obitelji, ali i čitavoga društva u kojemu 60-ih cvjeta tržište nafte, a tek 1970. zabranjena je trgovina robovima koja je do tada bila unosan biznis. No, ni njihovi dotadašnji vlasnici nisu puno slobodniji u strogom patrijarhatu Omana. U njemu se ''mjesečeve žene'' vrte oko svojih mjeseca – očeva, braće, muževa. Čak i sama forma romana nastoji dočarati tu nadmoć, pa nam se jedino lik Abdullaha obraća u prvome licu, a žene u trećem.

SPARTANSKI SOKOL - ZNANJE

 CONN IGGULDEN – SPARTANSKI SOKOL

Izdavač: Znanje (2020)

Izvornik: The Falcon of Sparta

Prijevod: Damir Biličić

 

Znam da su mnogi među vama ljubitelji grčke mitologije, budući da su naslovi poput Circe i Tisuću lađa osvojili publiku diljem svijeta. Vjerujem, s pravom. No, ono što je globalni hit, mene često ostavi posve ravnodušnom. Razlog možda leži u tome što nisam neki ljubitelj fantasy žanra, volim kada se priča izgradi oko nečega konkretnoga i uvijek bi radije birala priču inspiriranu stvarnim ljudima. To isključuje SF, distopijske i space-opera romane jer a) ne znam što sve (ne) postoji tamo gore i b) s vremenom možda postanu stvarnost, kao što su mobiteli na touch iz Star Treka dospjeli u naše džepove. No, dosta nepovezanoga uvoda, ajmo na nešto zanimljivije.

Ljudi od riječi ne mogu razgovarati suha grla. Jesam li divlji magarac ili jarac pa da pijem vodu? Ne, čovjek pije vino da mu ugrije krv, da može napustiti tijelo i osvrnuti se na sebe, drugim očima. Ta ''ekstaza'', taj izlazak iz sebe, tajna je dobroga života, prijatelju moj. Ne možemo uvijek biti ono što jesmo. To je jednostavno prenaporno.

🍷🍷🍷🍷🍷🍷🍷🍷

Otkad znam se sebe, fascinirana sam drevnom Grčkom i svime što ona predstavlja. A budući da smo ovdje svi knjigoljupci, možda niste znali kako sama riječ ''knjiga'' potječe od  grčkog jezika (he biblos). Ta, pak, riječ potječe od grčkog naziva za feničku luku Biblos (danas Džubail u Libanonu) odakle su stari Grci nabavljali papirus za pisanje.

Ipak, Sokrat je nijekao da išta zna o tome, govoreći da on samo postavlja pitanja, sve dok ljudi sami ne shvate što doista misle. Nekime je to otkriće poput izlaska sunca iza planine. Drugima je takva spoznaja jednostavno previše, pa se mrze ili mrze čovjeka koji ih je natjerao da vide tko su doista i što doista misle i vjeruju. 

Roman Spartanski sokol temelji se na povijesnoj bitki kod Kunakse, otprilike 80 godina nakon bitke kod Termopila. U povijesti je poznata kao Kirov pohod. Negdje 400. godine prije Krista umro je perzijski kralj Darije II. Prijestolje preuzima njegov najstariji sin Artakserkso, od kojega otac na samrti traži da ubije vlastitog brata. Njegov brat Kir uspijeva izbjeći sudbinu, bježi na zapad i tamo okuplja najsnažniju vojsku grčkih (atenjani i spartanci) plaćenika te kreče u pohod kako bi se osvetio bratu i preuzeo vlast.

Smatramo da su dječaci brži i snalažljiviji kad su gladni, dok se od sitosti usporavaju i postaju glupi.

Ako volite punokrvne, epske povijesne romane, ne morate tražiti dalje. Iggulden se s pravom smatra jednim od najboljih pisaca ovoga žanra. Uživala sam u svakome retku kojim je oživljavao lice i naličje veličanstvene Perzije, umijeće ratovanja i pukog preživljavanja te ulazio u psihološke karakterizacije likova. I to kakvih likova. Čak i za najsporednije među njima imat ćete osjećaj da ih poznajete u dušu i da biste lako mogli predvidjeti njihove sljedeće korake, što mi se tijekom čitanja povremeno i događalo. No, to nije umanjilo napetost, puninu i transcendentalnost priče. Mrzit ćete ih ili zavoljeti toliko da će rastanak biti bolan. Moram priznati nešto pomalo sramotno, ali nakon dugo vremena dogodilo mi se da naiđem na book crush…samo ću reći - Klearh. Očito sam slaba na Spartance…

Mi njemu možemo objasniti u čemu griješi, ako to i sam ne zna. Pobrinuli bismo se za to da shvati. Kad ponovno stane na noge, dobro bismo pratili je li naučio lekciju. Neke to iskustvo slomi. Drugi to smatraju normalnim dijelom razvoja i postaju jači. U protivnom, bojim se da bismo ga ostavili za sobom i prepustili vukovima. Mi ne dopuštamo nikakve slabosti, prinče Kiru, ali…naše metode nisu za svakoga.

Spartanski sokol pravi je dokaz kako ne morate čitati fantasy kako biste otplovili u neke druge svjetove, čak stotinama godina unatrag. Posebno mi je bilo zanimljivo istraživati uzroke animoziteta između Atenjana i Spartanaca, učiti u njihovim vrijednostima i zamišljati vrijeme u kojemu je čast zbilja nešto vrijedila…ljubitelji prizora borbe uživat će još i više, jer taktika i inteligencija drugo su ime za pothvate grčke vojske.

Neki se rode da budu ratnici. To svi znaju. Vidi se da su neki smioniji, brži i okretniji. Vladaju vještinama koje neupućenima izgledaju poput magije. Ipak, postoji još jedan način, iako je sporiji i manje atraktivan. Čovjek može jednostavno raditi…svaki dan.

A oni koji žele, prije ili poslije čitanja, istražiti Kirov pohod, mogu to pronaći u epilogu gdje je autor dosta detaljno, a opet sažeto objasnio povijesnu pozadinu događaja koje opisuje. Tamo navodi koje je stvari promijenio radi priče i zašto, što mi je posebno hvalevrijedan detalj. Knjiga obiluje mudrostima, a kada rat ostavimo po strani, otkrivaju nam se divne priče o prijateljstvu, ljubavi, odanosti, potrazi za smislom i svojim mjestom pod suncem. Rekli bi, horizontalne teme književnosti…

Osjetila je kako joj se u očima skupljaju suze i nije znala odrediti je li stvar u sjećanju na izgubljenu mladost, na izgubljenu ljubav, ili tek u vjetru i prašini.

Kako bi zadržala malo objektivnosti, dodat ću jednu sitnu zamjerku koja se tiče blurba na stražnjoj strani (olitiga sažetka): prepun je spoilera! Već tamo saznajete kako će Kira ubiti, a njegovo mjesto preuzeti Atenjanin Ksenofont, što mi je oduzelo neke od najnapetijih dijelova čitanja. Osim toga, kako je jedan čitatelj na GR napisao – nešto nedostaje da bi bez zadrške nalijepila svih 5 zvjezdica. Onaj element u kojemu mi knjiga mijenja život. Ali, to nisam ni tražila. Imate moje preporuke i ako ikada budete tražili poklon za muškarca koji voli čitati povijesne romane, s ovime (dokazano) ne možete pogriješiti.

Shvatio je da priželjkuje privid ljubavi, ali možda ne i stvarnost. Htio je razmjenjivati poglede pune žudnje s prelijepom ženom, poglede koji mu neće oduzeti previše vremena. U životu nema prostora za dugotrajne razgovore, za smijeh i pjesmu. Sve što priželjkuje može se imati samo u pojedinim trenucima – i premda žudi za njom, bilo mu je jasno da to neće biti dovoljno.

Knjigu možete pronaći ovdje.

Ljeto na talijanskom jezeru - Stilus knjiga

Lucy Coleman - Ljeto na talijanskom jezeru 
Izvornik: Summer on the Italian Lakes
Izdavač: Stilus knjiga
Prijevod: Sanja Ščibajlo

Brianna piše erotske ljubavne priče, ali pati od spisateljske blokade te upada u začarani krug emocionalnoga prejedanja. Kada joj se ukaže prilika da provede ljeto u idiličnoj vili na obali jezera Garda, tamo upoznaje Arrana koji je pomalo krut i konzervativan ali i pomalo neodoljiv. Je li baš on, sa svim svojim manama, tajni sastojak koji joj nedostaje za bajku o kojoj toliko dugo mašta?

Toliko sam željela da mi se ova knjiga NE svidi i na kraju sam pozitivno oduševljena činjenicom da, unatoč godinama i nakupljenom cinizmu, u meni i dalje živi nepopravljivi romantičar. Dakle, ukratko ću reći da mi je ovo lagano i veselo štivo označilo pravi početak ljeta i odmora te time u potpunosti ispunilo moja očekivanja. Ne sjećam se kada sam posljednji put pročitala klasičan ljubić, ali drago mi je da jesam. I to sve zahvaljujući dragoj @pastelportret i nestašnom prstu sudbine :)

Ne znam je li pošteno govoriti o ocjenama jer romane ovakve kategorije bolje bi bilo binarno podijeliti u dvije kategorije: preporučujem ili ne. A ja ću je ipak na kraju dana preporučiti. Ne svima, naravno. Onima koji kolutaju očima na ljubavne klišeje i povremena očajna nastojanja povezivanja radnji u smislenu cjelinu možda ne toliko. Ni onima koji se ljute na ne tako savršene prijevode i nemali broj lektorskih propusta (spomenut ću ih kasnije). Ali, onima koji ne traže propadanje u egzistencijalistički vrtlog teških tema, a žele odmoriti uz nešto prozračno - kao stvoreno za plažu - i pravo žensko maštanje...pa, zašto ne. 

Izdvojit ću samo nekoliko primjera koji su mi mrvicu pokvarili zasluženo uživanje u ovom grešnom zadovoljstvu. Nekako mi je žao ako je razlog žurba jer se time na neki način nanosi dvostruka nepravda - autoru i publici. Svaki žanr zaslužuje jednaku kvalitetu ovih, nazovimo ih, predradnji čitanju...

Doktor Carter, koji je (?) vodio tijekom mojih problematičnih tinejdžerskih godina, neko vrijeme nije baš bio pretjerano zadovoljan mnome. 

Kako bi s nekim radila na njegovu rukopisu, moraš s tom osobom biti na istoj valnoj dužini. Unutarnji monolog počinje u 1., završava u 3. licu

 Žvačem usnu... Umjesto grizem usnu

U uspomenu na one koji su izgubili svoj život... Umjesto u spomen

...neprestano hoda po tekućoj traci. Pokretna traka je traženi pojam

Blistavo je plava površina mora ispred mene očaravajuća. Scena na jezeru! 

...osjeća se osobnost ovoga gradića i napredna zajednica (?).

  

Ono u čemu sam uživala opisi su radionica kreativnog pisanja - prolaženje kroz čitav proces stvaranja likova, zamke kreiranja smislenih priča te pustolovine slanja (i moguće objave) rukopisa nešto je prilično ''insajderski'' vrijedno. Likovi su sasvim očekivano predvidljivi i s jasnim ulogama u priči. Od naporne bivše žene do hladne majke, brižnih prijateljica i šarmantnog talijanskog konobara... Usto, toliko sam puta guglala jezero Garda da sam gotovo sigurna kako ću ga jednom stvarno i posjetiti! Zar to nije pravi dokaz kako emocije pokreću svijet?

Da zaključim ovaj moj, ne pretjerano smisleni, osvrt: moje objektivno, kritičko oko dalo je ovoj knjizi solidne tri zvjezdice na GR. Ali, onaj drugi dio beskrajno je zahvalan na prilici da pobjegne iz vlastitih okvira te nakratko osjeti malo dobre stare naivnosti i vjere u sulude ljubavne priče. Dodala bih, baš u pravi trenutak. 

Volim te, Brie. Više od bilo čega na cijelom svijetu. I nikada, ali baš nikada nisam mislio da ću čuti sebe kako to izgovaram nekome, znajući da je to sasvim iskreno i stvarno.