Khaled Hosseini – I odjeknuše
gore (And the Mountains Echoed)
Vorto Palabra (Marko Kovačić),
2018
Nemam pojma kako pisati o jednome
od kraljeva naracije. Hosseinija trebate čitati, roniti i disati da biste se
povezali sa mojim riječima i čini mi se da tu nema previše prostora za
kojekakve recenzije ili osvrte. Ovo danas pišem za sve vas koji ste ga čitali i
voljni ste odvojiti nekoliko minuta da sa mnom podijelite oduševljenje koje ne
mogu zatomiti…
Hosseini je popularnost stekao
nekolicinom romana koji su tematski donekle bliski. Gonič zmajeva je,
primjerice, inspiriran autobiografskim iskustvom progonstva iz Kabula za
vrijeme ruske invazije na Afganistan, nakon čega se obitelj seli u Californiju.
Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da čovjek piše knjige u pauzi
od bavljenja internom medicinom. Da, dobro ste pročitali. Ne želim zvučati kao
Jacques kada kritizira svoje glazbene kolege, ali za nekoga kome je pisanje
sporedni posao ili čak samo hobi, čini to vraški dobro.
I odjeknuše gore roman je koji
započinje moćno i udara u samu srž ostatka priče kroz jednostavnu pripovijetku
o žrtvi i ljubavi. Time Hosseini postavlja ton za nastavak u kojemu se, baš kao
domine, isprepliću te jedna na drugu naslanjaju sudbine mnoštva upečatljivih
likova, a ni za jednoga nećete moći reći kako je suvišan ili potpuno
nezanimljiv. Hosseini, poput upornog provalnika, istražuje sve moguće
kombinacije obiteljskih veza. Surovu brižnost, prividnu nesebičnost, mračnu
stranu roditeljske ljubavi i vječnu patnju djece u nama. Povlači pitanje
odgovornosti i mogućnosti izbora u situaciji kada ne možemo ni zamisliti
dalekosežne posljedice naših odluka. Dovodi nas u područje bunila – tko je taj
koji ima pravo znati što je najbolje za nas i što kada se jednoga dana
probudimo i shvatimo da su to zbilja znali bolje od nas? Hosseini je uspio
povezati povijesnu lekciju o ratnim previranjima u rodnome Kabulu, bujanje
trgovine opijatima i opću radikalizaciju društva te jednu krajnje intimnu priču
o potrazi za obiteljskim korijenima, blizinom i prepoznavanjem sebe u drugima. Naravno,
u čitavom djelu pregršt je drame, bolesti i umiranja, odlazaka i vraćanja. Puno
je tu očite i suptilne tuge, a još više nade. Svaka sporedna priča ostavlja
jednako snažan utisak, a posebno su upečatljivi svi dijelovi u kojima se opisuju
opasnosti nečinjenja, šutnje i zaklanjanja pogleda. Najčešće radi zadržavanja
vlastitog komfora i poremećenih društvenih okova. Ipak, kad god likovi odluče
ispraviti vlastite pogreške i pomiriti nepomirene dijelove svoje prošlosti,
ostane im taman dovoljno vremena za to...
Kraj me neumoljivo podsjeća na
čuvene riječi Johna Donnea – nijedan čovjek nije otok. I na to da,
suprotno narodnoj mudrosti, svaki cilj traži od nas mnogo osvrtanja putem…nije
dobro kada čovjek zaboravi odakle je potekao. Na taj način može čitav život
provesti u polubijegu i praznini. Jedino se
pomireni možemo nadati slobodi, čak i ako putovanje završimo na samom
početku! U tom smislu podsjeća me (pomalo) na romane poput Otoka V. Hislop, Glasa ruže (Oezkan) ili pak Alkemičara (Coelho) iako mi je Hosseini u svojoj interpretaciji daleko realističniji. Možda je zato i tuga stvarnija...
Jeste li ga već otkrili i koje vam je najdraže njegovo djelo?
