Dukatos torta

Kao inspiracija za ovu tortu poslužio je Dukatov Dukatos Divine jogurt s okusom bijele čokolade, badema i kokosa. Torta se sastoji od 4 sloja: biskvit s prženim bademima, krema od kokosa, krema od Dukatos jogurta i malo ganachea od bijele čokolade. Ne može bolje!😋 Recept pročitajte u nastavku.

BISKVIT:

4 bjelanjka (jaja srednje veličine)

Prstohvat soli

4 žlice šećera

10 dag mljevenih, blago prženih badema

4 žlice brašna

Pola praška za pecivo

PRELJEV ZA BISKVIT:

1 vanilin šećera

8 žlica mlijeka

Bjelanjke i sol pjenasto umutite mikserom. Dodajte jednu po jednu žlicu šećera i miksajte dok ne dobijete glatku i sjajnu smjesu. Na kraju ručno umiješajte brašno pomiješano s bademima i praškom za pecivo. Izlije u kalup za tortu promjera 26 cm (prethodno ga obložite papirom za pečenje). Pecite na 180 stupnjeva 10ak minuta. Kad se biskvit ohladi, prelijte ga mlakim preljevom (zakuhajte mlijeko i vanilin šećer pa malo ohladite). Biskvit ostavite u kalupu za tortu pa na njega mažite kreme (redoslijed je u nastavku recepta).

KREMA OD KOKOSA:

3 žumanjka

3 žlice šećera

3 žlice brašna

1 vanilin šećer

5 dag kokosovog brašna

4 dl mlijeka

10 dag margarina

Mikserom izmiješajte žumanjke, šećer, vanilin šećer, brašno i malo mlijeka. Ostatak mlijeka i kokosovo brašno stavite na vatru da zavrije (povremeno promiješajte). Kad zavrije, dodajte smjesu s brašnom i miješajte dok se ne zgusne. Skinite s vatre i prekrijte prozirnom folijom. U ohlađeno umiksajte margarin sobne temperature.

DUKATOS KREMA:

2 dl vrhnja za šlag

2 Dukatos jogurta s bademima, bijelom čokoladom i kokosom

1 vrećica mljevene bijele želatine

4 žlice hladne vode

Vrhnje za šlag umutite mikserom, ali ne prečvrsto. Zatim umiješajte Dukatos jogurte. Na kraju umiksajte pripremljenu želatinu (Želatinu i vodu pomiješajte i ostavite 10ak minuta da nabubri. Nakon toga je otopite, ali ne na izravnoj vatri, najbolje je otopiti je na pari). Ako koristite vrhnje za šlag koje nije zalađeno, dodajte i 5 dag šećera u prahu. Kremu premažite preko kreme od kokosa. Dok pripremate ganache od bijele čokolade, tortu stavite u hladnjak da se krema od Dukatosa malo ohladi.

GANACHE OD BIJELE ČOKOLADE:

15 dag bijele čokolade

5 žlica vrhnja za šlag

Na pari otopite bijelu čokoladu i slatko vrhnje , ostavite da se malo prohladi (dok se hladi, promiješajte nekoliko puta) pa prelijete preko Dukatos kreme.

Kako sam naučila sve o dojenju, ali na teži način...

Dojenje je, čini mi se, uvijek aktualna tema. Kao i osuđivanje, očito 🙄. Moraš dojiti, ne moraš se mučiti, fuj, tko to doji toliko dugo, nemaš dovoljno mlijeka, tvoje mlijeko nije dovoljno jako itd... Ima toga još, nekako mi se čini i previše. Ljudi, ostavite se gluposti i malo više gledajte svoja posla i probleme, jer nije da ih kao društvo nemamo.

Svatko tko je rodio ili proveo neko vrijeme s rodiljom zna da je žena kad rodi pod nevjerojatnim utjecajem hormona. Često joj se onda još netko sa strane naćuli (kad moram tako reći) dijeliti pametne savjete 🤔. Iskreno, ja nisam ništa htjela slušati, a još sam (kao i većina žena) imala baby blues. Prestala sam dojiti davno, zapravo malca sam dojila punih 8 mjeseci, a sad ima skoro 3 godine. Pitate se zašto sam sada uopće odlučila pisati ovaj post? Sjećam se tih osjećaja kao da sam ih jučer doživljavala i (jedva) preživljavala. Pa rekoh, idem napisati svoje iskustvo, možda, ali samo možda nekome pomognem ❤️️.

Da se odmah na početku razumijemo, moje je mišljenje da je dojenje prirodno, dojenje je (nekad i nekim ženama) teško, dojenje je pozitivno (ali ne pod svaku cijenu). AD mlijeko možda nije idealna zamjena, ali jest zamjena i predstavlja hranu bebačima. Zbog toga mislim da nije lijepo reći: "Ah, opet to smeće!". A i nemojte suditi drugima. Nije lijepo. Mi i onako ne znamo cijelu priču. 😏

E sad, ajmo ispočetka! Ja ne spadam u red onih žena koje su bile ili jesu oduševljene trudnoćom 🤰. O, ne, nikako! Ako želite da vam to malo preciznije objasnim, dovoljno je reći kako sam povraćala minimum jednom dnevno, kako je bilo dana kada ništa nisam mogla staviti u usta, tu je i nenormalna bol u želucu, umor, probava i milijun drugih stvari. Sreća da to traje samo 9 mjeseci jer da kojim slučajem treba malo duže izdržati...eh, eh. 😬

E sad, funny thing, kada sam bila trudna taj prvi put nisam ništa željela znati o budućnosti (što je totalno čudno za mene jer ja sam znatiželjna. Pripisati ću to hormonima i strahu.). Danas kad gledam na to, pa iskreno, bila sam strašno glupa. To je zapravo jedina stvar zbog koje žalim u životu. Jer konstantno treba učiti i truditi se, znati sve o mogućim preprekama i suočiti se s njima. Većina nas (i ja naravno) ima svoje zamisli u vezi svega s bebom, tako i s dojenjem. Ono, staviš bebu na ciku i to je to. E, pa kada si ovakav sretnik kao ja to je sve samo ne tako 😵😂.

Jednoga lijepoga dana rodila sam na carski rez i za razliku od većine žena meni je mlijeko odmah došlo i to u poprilično velikim količinama. Pošto je mali imao žuticu, bio uspavan i nije baš pokazivao želju za potezanjem mlijeka, ja sam svako malo koristila pumpicu i budila cimerice tim milozvučnim aparatom. Nitko od medicinskog osoblja nije mi došao skoro dva dana. Jesam spomenula da je rodilište zagovornik dojenja? Ali dobro, s obzirom da nisam previše znala o toj temi, više manje koristila sam se jedinom stvari kojom sam mogla, mister mozgom. Naravno davala bi i malcu sisati, ali prvih mjesec dana se definitivno nisam usrećila, a veselo je bilo i drugi mjesec. Jednostavno nikako nismo kliknuli, a ja sam mlijeka imala u izobilju. Stoga ne čudi mastitis 😂. Nakon toga uslijedile su (iznimno) dosadne gljivice, blisteri i ranice, te minimum jednom tjedno zastoj mlijeka. Možda vam je poznat onaj divni osjećaj kada vam cijela dojka postane tvrda kao kamen. E, pa to je to. Uz to tu je bilo prisutno i neko bockanje, te hm...kako da to objasnim? Mislim da bi mi se prekinuo dotok krvi, te bi bradavica pobijelila. Zapravo to se zove Raynaudov fenomen ili vazospazam kod dojenja. Poprilično ljigav osjećaj. Bradavica na desnoj dojki mi je cijelo vrijeme bila nekako čudno nateknuta. Stalno sam kombinirala kupus/raštiku (da, zaudarala sam po tome), tople i hladne obloge, zezala se s dodatnim izdajanjem, mazala bradavice s Purelanom/Multi Mum kremom i tako dalje i tako dalje. 🤷
Uglavnom, prva dva mjeseca kombinirali smo Ad i dojenje. Svi su mi govorili da ću onda prijeći samo na Ad, međutim ja takva kakva jesam (Tvrdoglava 🤣 do krajnjih granica. Vjerujte mi, nitko mi nije niti do koljena u tome.), tjerala sam po svome i došla do toga da samo dojimo. To je potrajalo još nekoliko mjeseci (ukupno 8), a onda je malac sam odbio sisati iz grudi i prelazi na Ad te naposljetku samo na krutu hranu.
Tako sam ja uspješno prestala dojiti. Za divno čudo, bez nekakvih problema. A onda, jednog lijepog dana, godinu dana od prestanka dojenja, ja dobijem zastoj mlijeka (da ne bi bilo zabune, znate me, otišla sam do doktora koji mi je to potvrdio). Ti zastoji su se vraćali u nekoliko navrata i ta agonija je trajala nekoliko mjeseci. A onda jedan dan...shvatila sam u čemu je stvar...pojas od automobila. Da, da, suzdrzavam se da ne kažem nešto drugo 😤 - pojas. Ako ste, eto, sklone zastojima pripazite i na nosiljke za djecu. I one mogu izazvati zastoj u kanalićima. Nisam ni u tome mogla uživati, a htjela sam. Zapravo, ja sam uvjerena da i sam (krivi) pogled može to izazvati.

Nakon svega što sam napisala, mislim da vam ne moram objašnjavati kako sam se osjećala tih 8 mjeseci - doslovno kao govno 💩. U nijednom trenu se nisam mogla opustiti, jer jednom tjedno tu je, ako ništa drugo, bio zastoj mlijeka. Još k tome dodajte hormone i baby blues. Taman.

Neću vam sad pisati što i kako jer sigurno postoje osobe koje više znaju od mene. Napisat ću vam tek na što trebate pripaziti.

Prvo,morate imati na umu da će nekim ženama to ići kao od šale, a nekima nikako. Znam da ukoliko imate problema nije lako, međutim mislim da bi trebali napraviti i pokušati sve što je u vašoj moći, jer ako sam ja izdržala 8 mjeseci torture, vjerujte mi svatko može, bar mjesec, dva. Radi bebe, ali i radi vas samih. Ako vam ne ide od ruke, možda se budete grozno osjećali, ali to je u redu. Niste sami i pomoć je uvijek dostupna (Rode su dostupne na internet stranici, Facebooku i na telefonima - 091 22 77 220; 01 61 77 520 i cure zbilja imaju korisne savjete). Ako zbilja ne možete, odlučite odustati i to je u redu. Sve skupa nije vrijedno vašeg mentalnog zdravlja. 🤷

Još nešto o čemu treba voditi računa je i hvat. Jako bitna stavka, meni je trebalo 2 mjeseca. Bit je u tome da bi cijela bradavica i što veći dio aureole (posebno onaj donji) morali biti u bebinim ustima, na način da je bebin jezik s donje strane, a usne izvijene. Problem je ako jezik vrluda po bradavici, jer na taj način lako dolazi do blistera i ranica.

Vjerojatno tu ima još stvari za nadodati pa ako se sjetim lako ću dopisati. Ne, dojenje ne mora biti lako i eto meni nije bilo, ali mogu reći da sam zbilja ponosna na sebe 💪. Osobno, meni je ovo bila najteža stvar u životu, a možda se sjećate da sam prošla operaciju na mozgu. Neusporedivo. Sad me pomalo hvata anksioznost od dojenja, a uskoro ću ponovno to morati proći. Pa do idućeg puta kad se odlučim žaliti lijep pozdrav, A. ❤️️

Bila jednom jedna rijeka - knjiški (os)vrt

Znam da mnogima od vas, a nekada i meni, već na uši izlazi priča o karanteni kao godišnjem odmoru u kojem postajemo kreativne, bolje verzije sebe, napredujemo, učimo i evoluiramo brže nego ijedan virus. No, moram joj priznati da je neke stvari u meni probudila. Za one koje više zanima recenzija knjige, a manje moja malenkost, označit ću gdje prestaje osobni uvod u maniri sentimentalnoga starca.

Vrativši se privremeno u rodno mjesto te prigrlivši miran seoski život, počela sam se prisjećati stvari u kojima sam uživala kao dijete. Njih nije bilo mnogo, moram priznati, i time razbiti iluziji o idili suživota čovjeka i prirode. Priroda je doduše bila idilična, ljudi malo manje.

Jedno od tih veselja bile su beskrajne šetnje šumama i livadama, otkrivanje novih skrivenih puteljaka, praćenje životinjskih stopa i jedna neobična potraga. Povremeno smo smišljali priče o Indijancima koji žive ,,točno iza onoga brda'' ili o ratovima koji su se sigurno odvijali ,,baš iza onih stijena''. Nikada ništa konkretno nisam pronašla, osim besplatnih božićnih ukrasa, ali u potrazi sam znala uživati kao malo tko. Često sam u njoj bila usamljena, ali nikada nesretna. Imala sam svoju maštu, beskrajnu nadu i želju za životom koju sam uspjela sačuvati čak i od samoga odrastanja.

Drugo veselje bile su knjige. U početku raspadnuti primjerci kućne biblioteke koja je na selu, razumjet će te, prilično oskudna i svodi se na praktične naslove poput kuharica, atlasa, lektira i molitvenika. A onda sam krenula u školu i saznala da tamo djecu tjeraju čitati. Bilo mi je to smiješno, zašto odrasli misle da bi to ikome bila kazna. Zato mi nije bilo jasno kada je neimenovani dječak iz razreda rekao da mu roditelji nisu posudili knjigu. Nisam o tome do tada razmišljala – odakle dolaze knjige – budući da su se moje uredno pojavljivale na stolu točno određenoga datuma, a jednako elegantno nestajale kada bi došlo vrijeme za to, iako sam iskreno neke od njih htjela zadržati (Bijeli jelene, gledam te). Poželjela sam i sama saznati gdje se nalazi to magično mjesto. Bez puno truda uspjela sam nagovoriti roditelje da me povedu. Blagodati permisivnosti, providnost ili sažaljenje nad djetetom bujne mašte, tko bi znao. Bila je to ljubav na prvi njuh. Najslađi labirint, lunapark skrojen po mojoj mjeri. Sjećam se i razočaranja kada sam shvatila da kući mogu ponijeti samo tri primjerka. Zar tako malo? Da, ali možeš doći opet. Ne znam je li teta knjižničarka bila spremna na to da je shvatim ozbiljno. Tada je knjižnica u Šibeniku bila mala i skučena te sumnjam kako bi danas bila pretjerano oduševljena prizorom. U dječjim očima svijet je ipak drugačiji.

Treće – i posljednje – bilo je pisanje. Spomenari, dnevnici, notesi, rokovnici…oduvijek su bili žitelji mojih ladica i polica. Bilo je tu pomalo opsesije i pokušaja uvođenja reda, ali i puno čistog užitka. Vrijeme je prolazilo, šetnje zamijenilo sjedenje. Čitanje i pisanje postali su dio utrke za rezultatom i zadovoljavanje tuđih formi, a sve manje užitak. Tada sam prije 3 godine prelomila i krenula s pisanjem romana koji vjerojatno nikada neće biti dovršen. Unatoč tome, dala sam mu svaki slobodan trenutak i nadala se da će me vratiti na početak. To se nije dogodilo. Pokrenule smo i blog, no ni to nije sasvim pomoglo. Imala sam osjećaj da mi nedostaje nešto što nikad nisam ni imala. Moja potraga se nastavila i nisam pokušavala njome ovladati. Tekla je poput rijeke, mirno ili divlje. A onda…

Voda me oduvijek privlačila, smirivala, izazivala. Ne znate koja će se kiša pretvoriti u bujicu niti kada je temperatura mora dovoljno dobra dok u nju ne uronite. Voda može poprimiti bilo koji oblik, što znači da je njoj sve moguće. Nekada nas kažnjava, nekada miluje. Donosi ili odnosi. Osim toga, dio je nas i tu mora biti neka tajna veza.

***********************************************************************************************************

Naslovnica me privukla na prvu, dok o knjizi nisam znala ama baš ništa osim naslova. Nisam čak niti povezala autoricu sa popularnim romanom Trinaesta priča, niti sam taj isti roman čitala (ironično, ali tu me naslovnica totalno odbijala). Kod Knjigolegice možete vidjeti kako izgleda original na engleskom, koji je još i ljepši. Srećom, nešto u opisu brzo me ''kupilo'' i požurila sam je naručiti. Nekoliko dana kasnije, družile smo se sa fotoaparatom uz obližnji potok koji je bez pogovora glumio rijeku. Zabrinulo me njezinih masnih 400 i kusur stranica te sam je već zamišljala na dnu hrpice koja čeka prvo čitanje. A onda me otpratila na spavanje. Iduće jutro nisam mogla dočekati mirna. Otkazala sam sve planove, kojih ionako nije bilo puno. Preskočila sam čak i šetnju, mobitel jedva pogledala. Nestrpljivo sam čekala svaki sljedeći zavoj u priči, mrštila se u nevjerici, gutala sitne knedle zadovoljstva zbog vješto ubačenih elemenata romantike te strahovala od osjećaja napuštanja jednom kad se ova rijeka zaustavi.

Uzduž granica ovoga svijeta nalaze se drugi.Postoje mjesta na kojima je moguće prijeći.Ovo je jedno od njih.

Rijeka Temza, od Crickladea na zapadu do Oxforda na istoku, prepuna je svratišta u kojima se zimi gotovo ništa ne događa. Labud je jedno od tih, gdje redoviti posjetitelji vrijeme krate prepričavanjem starih priča na nove načine. Te večeri pripovijedanje je naglo prekinuto kada im je na vrata došao nepoznati, ranjeni stranac. No, nije došao sam. Sa sobom je donio – kako su nekoliko dugih sati svi vjerovali – tijelo prekrasne, ali beživotne djevojčice.

Kada ona naglo oživi, svi se pitaju je li posrijedi pogrešna procjena, čudo ili neka druga vrsta nadnaravnoga događaja. Nažalost, dijete je posve nijemo i ne može im objasniti otkuda dolazi ni što se točno dogodilo, kao ni stranac. A bez toga, javlja se mnoštvo priča, jedna nevjerojatnija od druge.

Misterij pokušavaju odgonetnuti ljudi čije su sudbine redom obilježene velikim tragedijama. Mlada majka kojoj je dijete iste dobi oteto prije dvije godine, uvjerena je kako joj je rijeka vratila oduzeto. Problematični sin zemljoposjednika zatajio je vlastito dijete iste dobi, koju bi zabrinuti baka i djed rado zbrinuli. A tu je i zagonetna usidjelica koja živi uz rijeku i u djetetu prepoznaje svoju mlađu sestru.

Tko je u pravu? Prije nego išta saznamo, rijeka će nas upoznati s plejadom likova bez kojih bi ova priča bila kao i svaka druga, odvest će nas na mjesta gdje se sudaraju znanje, magija i želja. Vrijeme radnje smješteno je u čudnovati prostor između praznovjerja i razvoja znanosti poput psihologije i genetike, čiji se uzlet može naslutiti. Kada se susretnemo s neobjašnjivim, tražimo odgovore u sebi i drugima. Kada dođemo do zida, ne preostaje nam ništa drugo nego se prepustiti…

Dugo već nisam pročitala tekst koji bi u meni probudio toliko složenih osjećaja koje je trebalo prepoznavati gotovo sloj po sloj. Čitavo čitanje iščekivala sam novu priču, radovala se upoznavanju s likovima koji donose zaokret za zaokretom, živjela u nadi s onima koji su priželjkivali djevojčicu, osjećala neopisivu količinu ljubavi prema svemu što je simbolizirala, uživala u naraciji i lakoći s kojom me svaki redak vodio na mjesta koja sam davno zaboravila. O svakome od ovih likova mogli ste zamisliti ili napisati još jednu priču, ništa manje uzbudljivu - na neki staromodan način. Dok sam ju čitala samoj sebi, nisam osjećala vrijeme ni umor. Bilo je to posve čarobno i emotivno iskustvo, kao da me sama spisateljica ili neka druga majčinska figura nježno uspavljuje i drži budnom u isto vrijeme. Taj intimni dojam nije samo plod moje mašte, jer se autorica i sama obraća čitatelju na kraju romana i to je bio zadnji udarac u moj srčani organ.

Konačno sam shvatila zašto mi je knjiga toliko bliska. Ona je poput vode, neodređena. Može poprimiti svaki žanr, ne možete je strpati u jednu kategoriju. Ne možete opisati čitatelja kojemu bi se sigurno dopala ili ne. Neće ju moći prepričati i zapravo jedini način da ju doživite je da u nju uplivate. Baš kao u vodu. Nikada ovo nisam napisala, i možda još dugo neću ponovno, ali ovu knjigu morate pročitati. Skupit ću zube, zanemariti činjenicu da nisam toliko utjecajna da bi to od vas tražila, a zauzvrat si učinite uslugu i zamislite na trenutak da jesam. Udahnite, uronite i vratite mi se sa svojim dojmovima. Bit ću na mostu koji spaja sanjare i ovakve priče još dugo...

My Poor April – od Tel Aviva do Mediterana i dalje

Karantena mi uporno na nos nabija dvije stvari. Silno joj je, naime, važno da ih ne smetnem s uma ni u jednome trenutku. Prva je činjenica da ne mogu i još dugo neću smjeti, a ni željeti putovati. Medijski facilitirano vjerovanje kako je virus jači negdje vani, dokidanje opcija crash-anja po tuđim kaučima i histerija oko javnoga prijevoza učinile su svoje, barem u mome slučaju. Ne znam ni što bih ubrojila pod posljednje putovanje, pa rastežem tu nezgrapno nadobudnu definiciju do vikend izleta i škrtih jednodnevnih posjeta u kojima ,,naprosto nije imalo smisla plaćati noćenje kad smo toliko blizu''. Sada mi je žao što nisam prespavala u još pokojem lažno oglašenomu hostelu sumnjivo nategnutih zvjezdica na Booking-u. Amsterdam od prije točno 5 godina, dugi period istraživanja Lijepe nam Naše, hrpa izjalovljenih planova, prihajanja po Slovenijo…

Druga činjenica još je poraznija, s još neizvjesnijim rokom trajanja (ili prolaženja, kako se uzme). Žongliranje rada od kuće, života u 4 zida, praćenje vijesti i patetičnih pokušaja suzbijanja online rastrošnosti uz sumanutu potragu za davno ubijenom kreativnosti dovele su do jedine logične posljedice – moja koncentracija nalik je izbušenoj meti za uvježbavanje snajperista. Ne znam kojim bi je čudom oživjela, jer ne radi se o jeftinom buketu tulipana iz Lidla u koje ću usuti malo šećera razblaženoga sa toplom vodom. Ona bi trebala biti esencijalni dio moje osobnosti, karta za bolje sutra, moć ravna sposobnosti da na grupnim okupljanjima, koja su već neko vrijeme fantasy razglednice, prepoznate jedinu single osobu.

No, da nije sve tako crno, pobrinuo se drugi dio moje osobnosti. Ta nuklearna problem-solver jezgra koja se automatski prikopča na nevidljivi bazen beskonačnih opcija…pa da! Čitat ću o putovanjima. A pošto nemam mozga za normalno čitanje, čitat ću kratke priče! Ili pak na drugim jezicima (pod jezicima mislim na srpski i engleski, to je otprilike moj poliglotski domet). S time da će čitanje na engleskom morati pričekati dostavu paketa sa Book Depository-a i Amazona. Unatoč rastuće prštućoj motivaciji na početku, moj je travanj bio prilično siromašan. Dijelom jer sam nakon dugo vremena s uzbuđenjem planirala rođendansko slavlje. Okruglo je ipak okruglo. Od malene hrpice koju sam uključila u ovo eksperimentiranje, poželjela sam ukratko zabilježiti dojmove za 2 knjige, posve dijametralno suprotne. (od riječi ''recenzija'' odustajem, uz zvuke Olivera u identičnoj ,,tko sam ja da ti sudim'' situaciji). O trećoj pročitanoj dosta su već pisale divne Knjige su moj svijet i Bibliovca pa neću duljiti (čitaj piliti) o tome. 

Etgar Keret izraelski je pisac koji me svojim stilom neodoljivo podsjeća na legendarnoga Kishona. Obojica s jednakom lakoćom koriste jednostavan jezik, humor koji razblažuje tešku svakodnevnicu i podsjećaju čitatelja kako ponekad manje zbilja može biti više. Njegovih Sedam dobrih godina opisuje period u kojem je, zajedno sa svojim ocem, gledao odrastanje sina Leva. Ove kratke priče fantastična su kombinacija ugodnoga pripovijedanja, blagoga humora i dnevnoga sanjarenja, bez uplitanja u duboke teme koje su tu više kao paravan glavnoj radnji koja se odvija uglavnom unutar njegove obitelji. Piše na donekle ideološki suh, informativan način kojim se ipak uspješno dotiče i stanja u društvu – njegov sin, naime, rođen je usred terorističkoga napada na Tel Aviv, dok su njegovi preci preživjeli Holokaust. On sam nosi teret tzv. sekundarne traume i često se pribojava antisemitskih komentara čak i vlastite publike, osjeća neobičnu povezanost s Poljskom - zemljom iz koje su njegovi preci bježali pred nacističkom okupacijom i u kojoj se osjeća pomalo kao kod kuće. Znala sam da ću ovu knjigu progutati čim sam ju prvi puta ugledala na Frakturinom webshopu. U osvrtu koji je objavljen na portalu Moderna vremena jedna mi se rečenica urezala u svijest: Humor je u književnosti prečesto podcijenjen. Zar nije? Kad god pregledavam kategorije knjiga, humor mi bude dosta nisko na prioritetima. A zašto, ni sama ne znam. Nije da se ne volim smijati. Nije da nam toga sada ne treba, možda više nego ikada. Keret mi je na najbolji mogući način vratio sve uloženo i toplo ga preporučam svima željnima smijeha, ali i gotovo usputne mudrosti koja vas neće uvrijediti svojom nametljivosti.

Druga knjiga…eh, to je druga priča. Ako je Keret epifanija smijeha, koji je pak odraz života, Cees Nooteboom je njegov davno prognani brat. Kada sam prvi put vidjela naslovnicu od Noću dolaze lisice, nešto se u meni upalilo. Ne doslovno kao crvuljak, no osjetila sam želju da uniđem u te korice s kojih me bockala ilustracija ljubavnoga čina između žigice i lisice. Pitam se što bi Freud imao za reći na temu…

Kasnije sam doznala kako je Nooteboom prilično slavan nizozemski pisac, pjesnik, erudit…uglavnom, jako plodonosan i mudar građanin staroga kova. Neki našega Jergovića uspoređuju s njim, no nisam dovoljno kompetentna za takve prosudbe. Njegov stil pisanja nije nimalo plitak i jednostavan, nego sve suprotno od toga. Kroz ukupno 8 pripovjedaka, osvrće se na iskonski urođenu temu postojanja između života i smrti te onoga od čega se većina naših života sastoji, a to su odnosi. Odnosi u kojima stvaramo vlastita otočja, grozdove spasa od otuđenja i prokletstva lutanja. Njegov stil pisanja je metaforičan, brutalno kritičan prema ljudskoj prirodi, melankoničan u toj mjeri da je potrebno za njega odabrati pravo vrijeme, a možda i mjesto. U svakoj od priča zbiva se određeni gubitak, povremeno ispričan iz više uglova od kojih je pomalo smiješno otkriti koliko se duboko razlikuju. Muško-ženski odnosi, gubitak, bolest i smrt, prisilni rastanci, ovisnosti, vječna prijateljstva, maske koje nosimo pred vanjskim svijetom i patnja za odmorištem od istih…sve su to teme u kojima Cees nastoji uloviti vjernu presliku jedinih istinski važnih životnih iskustava. Onih koje pamtimo. Onih nad kojima strepimo…Moram priznati da mi je bilo teže doći do kraja, ali ne mogu se odlučiti je li to bilo zbog koncentracije ili sam htjela ostati u tome njegovom melankoličnom bazenu što dulje. Što je prilično hrabro s obzirom na vremena u kojima živimo. Najviše mi se svidjela priča o Pauli – iz njezine perspektive. Ona progovara o nesuđenoj ljubavi, strahu od intimnosti, vječnoga bijega pred samim sobom, prešutno maskiranim u življenje punim plućima kojim nerijetko izazivamo zavist pred okolinom koja nije sklona suosjećati nad time. Mogla bih pisati zbilja dosta, no kako se radi o kratkim pričama, besmisleno je pokušavati prenijeti fabulu. Jedino što vam mogu donijeti u ovome izlaganju moji su sirovi dojmovi. Odmah po završetku odlučila sam kako moram pročitati sve što je taj čovjek ikada napisao, počevši sa Skitnjama do Santiaga. On je jedan od onih pisaca koji vam uspori vrijeme i prouzrokuje neopisivu nelagodu iz želuca od koje, kada se konačno otrgnete, možete samo još više zavoljeti život. Tanka je granica između iskustva i negiranja, između rasta i nestajanja. Za kraj, Cees postavlja jednu zastrašujuću hipotezu – zar u svijetu, koji nas je naučio da je ljudski bojati se smrti, nema mjesta za mogućnost da jednim skrivenim dijelom sebe možemo za njom povremeno čak i žudjeti?